Sabah znači sutra, a sutra mu dolazi Borussia Dortmund · Riječ, dvije...

Na azerbejdžanskom jeziku riječ “sabah” znači sutra. Može označavati i ono što dolazi poslije današnjeg dana, nešto što još nije stiglo, budućnost koju tek treba dočekati. Fudbalski klub koji nosi to ime, međutim, izgleda kao da više nema strpljenja čekati vlastito sutra.

Sabah je osnovan 2017. godine, u vremenu kada je Cristiano Ronaldo upravo osvajao svoju četvrtu Zlatnu loptu, Neymar prelazio iz Barcelone u Paris Saint-Germain, a Kylian Mbappe tek počinjao postajati svjetska zvijezda. Danas je taj klub prvak Azerbejdžana i učesnik Lige prvaka, a UEFA ga navodi kao najmlađi klub koji je ikada stigao do grupne ili današnje ligaške faze tog takmičenja. Devet godina bilo mu je dovoljno da od kluba bez historije postane onaj koji je upravo počeo pisati vlastitu.

U zemlji u kojoj je Qarabag posljednjih godina gotovo prisvojio evropsku legitimaciju, teško je bilo zamisliti da će se neko tako brzo pojaviti i poremetiti poredak. Sabah je sezonu 2024/25 završio čak 41 bod iza najvećeg azerbejdžanskog kluba, što je razlika zbog koje se obično ne govori o rivalstvu nego o dva različita svijeta. Samo godinu kasnije završio je devet bodova ispred Qarabağa i prvi put postao prvak države.

Nije to bio slučajni bljesak od nekoliko mjeseci. Sabah je osvojio i nacionalni Kup, koji je odbranio nakon prvog trofeja iz 2025, pa je sezonu završio duplom krunom i nizom od čak 33 utakmice bez poraza. Klub koji je godinama pokušavao pronaći vlastiti identitet odjednom je osvojio praktično sve što je mogao kod kuće.

Čovjek koji je sve to napravio nikada nije igrao profesionalni fudbal. Valdas Dambrauskas studirao je filozofiju i društvene nauke, radio obične poslove i kao mladić imao san za koji u Litvaniji početkom ovog stoljeća gotovo nije postojao put. Onda se 2002. godine prijavio na litvansku verziju kviza “Ko želi biti milioner?” i zapravo preko televizijskog kviza finansirao početak trenerske karijere.

Osvojio je oko 4.000 litasa, novac s kojim je mogao napraviti nešto mnogo sigurnije, ali ga je potrošio na odlazak u Englesku. Sa djevojkom, današnjom suprugom, preselio je u London bez ozbiljnih kontakata i dobrog engleskog jezika, pa radio u pubu, raznosio novine, bio vrtlar, majstor, radio s djecom i prihvatao praktično sve što mu je omogućavalo da ostane blizu sna. Dok su drugi gradili karijere na terenu, on je svoju gradio poslije smjene na poslu i tokom vožnje autobusom, čitajući knjige i završavajući kurseve.

Jedan od prvih ozbiljnijih koraka napravio je radeći u programu Manchester United Soccer Schools. Nije to bio posao u prvoj ekipi, akademiji ili luksuznom dijelu Carringtona, nego rad s djecom širom Engleske, ali čovjek iz Manchester United Foundationa tada mu je napisao procjenu u kojoj mu je poručio da može mnogo više. Više od dvije decenije kasnije Dambrauskas je izašao na Old Trafford kao trener prvaka Azerbejdžana u Ligi prvaka.

Fudbal ponekad zna zatvoriti krug bolje od bilo kojeg pisca. Čovjek koji je nekada preko Manchester Uniteda pokušavao dobiti prve trenerske minute vratio se u Manchester kao protivnik Uniteda u najvećem klupskom takmičenju na svijetu. Sabah je izgubio 4:0, ali teško je zamisliti da je Dambrauskasu semafor te večeri mogao objasniti veličinu puta koji je upravo prešao.

A ni sam put do Old Trafforda nije bio normalan. Sabah je u kvalifikacijama morao proći The New Saints, KuPS i Aarhus prije nego što je u play-offu dobio Hapoel Beer-Shevu, izgubio prvi susret 2:1 i u revanšu nekoliko puta stajao na ivici ispadanja. U 94. minuti rezultat revanša bio je 2:2, što je značilo eliminaciju, kada je Tellur Mutallimov postigao gol za produžetke.

Baš Mutallimov godinu ranije odigrao je samo 345 ligaških minuta i nije postigao nijedan pogodak. U najvažnijem trenutku dotadašnje historije kluba čovjek kojeg niko ne bi stavio na naslovnicu gurnuo je Sabah prema Ligi prvaka, a u produžecima su Orphé Mbina i Joy-Lance Mickels dovršili posao za pobjedu 5:2 i ukupnih 6:4. Historija malih klubova često se i piše imenima ljudi za koje veliki fudbal prije toga nije imao mnogo prostora.

Takav je, uostalom, gotovo čitav Sabah. Najbolji strijelac kvalifikacija Veljko Simić ima 31 godinu i kroz karijeru je prošao Crvenu zvezdu, Vojvodinu i Sivasspor, dok je Joy-Lance Mickels prošle sezone postigao 19 ligaških golova i kao reprezentativac Ruande postao jedan od simbola uspona kluba. Tu su Poljak Tymoteusz Puchacz, Jamajčanin Kaheem Parris, hrvatski veznjak Ivan Lepinjica, Kazahstanac Stas Pokatilov i grupa ljudi čija imena prosječnom gledaocu Lige prvaka još uvijek ne znače mnogo.

Ali upravo je Dambrauskas više puta objašnjavao da u tome i jeste poenta. Nije dovoljno igraču pokazati gdje treba stajati i kojim pravcem treba trčati ako prethodno ne razumiješ čovjeka kojem pokušavaš prenijeti ideju, pa Sabah opisuje kao klub u kojem od predsjednika do čovjeka koji održava teren svi vuku u istom smjeru. Na papiru možda nema imena koja prodaju milione dresova, ali na terenu već dvije godine izgleda kao ekipa kojoj niko nije objasnio gdje bi trebala biti njena granica.

Prije šest dana stigla je i potvrda da sama pojava među elitom nije bila kraj priče. Slavia Prag, klub osnovan 1892. godine i češki velikan sa historijom dužom od jednog stoljeća, stigla je u Baku igrati protiv kluba koji nije dočekao ni deseti rođendan i otišla kući poražena 2:0. Kaheem Parris pogodio je u 49, Mickels u 88. minuti, a skoro 30.000 ljudi gledalo je prvu pobjedu Sabaha u glavnoj fazi Lige prvaka.

I zato sutrašnja utakmica više nije samo simpatična priča o malom klubu kojem u goste dolazi veliki. Borussia Dortmund je finalist Lige prvaka iz 2013. i 2024, klub čiji stadion prima više ljudi nego što Sabah vjerovatno ima ozbiljnih navijača, a Niko Kovač bez okolišanja kaže da je njemački tim jasan favorit. Prije nekoliko godina bilo bi gotovo nezamislivo da se te dvije ekipe uopće mogu naći u istoj rečenici, a sutra će stajati na istom terenu i imati potpuno isti broj igrača.

Sabah poslije Dortmunda čekaju Viking, Barcelona, Villarreal, Napoli i na kraju Arsenal. Pročitajte tu rečenicu još jednom i pokušajte je spojiti s činjenicom da prije septembra 2017. godine taj klub nije ni postojao, a da mu je prvi evropski nastup stigao tek prije nekoliko sezona. U samo devet godina prešao je put za koji su nekim klubovima trebala desetljeća, a mnogi ga nikada neće preći.

Možda će Dortmund sutra pobijediti. Možda će Barcelona u novembru pokazati koliko još ogroman jaz postoji između evropskog vrha i kluba iz Masazıra, a možda će Sabah nakon osam utakmica završiti tamo gdje su ga svi prije početka očekivali. Ali to više ne može promijeniti činjenicu da je klub kojem ime znači budućnost do svoje budućnosti stigao mnogo prije predviđenog roka.