Kad se utakmica dobije sa 5:0 nema te osobe na svijetu koja o tome može filozofirati satima ili gomilom teksta.
Kišna noć u Zenici nije omela Zmajeve da po ko zna koji put u mandatu Safeta Sušića odigraju zrelu i sigurnu partiju. Dijamantov gol na vrijeme, Misketove vragolije, veliki Vedin trud (iznuđen penal, pas za Mujdžu kod prvog gola), Pjanina bomba, zastrašujuća rutina Spahića, Papca i Rahimića, opet dokazana klasa Medunjanina, uobičajena trka vrijednog Lulića, besposleni Begović i to je to.
Ostaje žal samo što Ibišević nije postigao gol, ali ko zna, možda će u Parizu jer Plavooki bombarder se trudi i mnogo zna, a pitanje je sekunde kad će pocijepati nečiju mrežu. Tu se nema šta dodati ni oduzeti. Po peti put u ovim kvalifikacijama nismo primili gol, a samo Francuzima u Sarajevu i Rumunima u Bukureštu nismo zabili. To su fine brojke. Kao što je bio i fin ulaz naših igrača u susret u kome smo bili apsolutni favoriti.
Nije li Emir Spahić dao intervju za SportSport.ba u kome je zamolio da se Francuzi ne spominju dok se ne riješi Luksemburg. Tako i bi. Sad već možemo pričati o Galskim pijetlovima. Zašto bi se plašili tog meča. Nema razloga. Ali, nema razloga ni da prijetimo. Pape je već kao minimum ponovio Ćirin uspjeh jer je baraž obezbijeđen.
A pobjeda vodi u raj, na EURO 2012. Ne treba se osvrtati na probleme protivnika, ali muke Francuza koliko god to Blanc krio zaista su velike. Benzema, Ribery, Sagna, Mexes, Gourcuff su zaista veliki igrači. Pa sad još povrede Evre, Ramija i Cabayea. Ali, i kad to otpišete ostaju jedan Malouda, jedan Nasri, jedan Lloris, jedan Remy. Igrači su to, nema zbora.
Svi smo se nadali da će se mučiti sa Albanijom, ali ništa od toga. Kao što se mi nismo zamorili, nisu ni oni. I još im igra i bod. Bjelusija je osvojila Pariz, uradili su to prije dvije godine i Irci, ali su pokradeni. Znači da se može. Naravno da se može. Odlični jesu, ali hajdemo da se nadigravamo sa njima.
Nema sumnje da će Pape koji ih zna u dušu znati šta i kako. Naših 20.000 navijača će sigurno biti glasniji od Francuza što je još jedan plus. Na kraju krajeva, treba se opustiti i igrati. Igrati našu igru, vrebati priliku i pokušati ostvariti podvig. Mi smo 22. selekcija svijeta, mi smo jedna ozbiljna reprezentacija koju svi respektuju. Kad je tako, idemo odigrati tih 90 minuta pa šta bude.
Nisam nikad bio mirniji. Ako i ne pobjedimo u Parizu proćemo u baražu jer tamo sa svima možemo da se nosimo i od njih 90% smo i bolji. Ovo nije nikakav optimizam bez pokrića već apsolutna istina. Da li nakon 90 minuta ili 270 mi čekiramo karte za Ukrajinu i Poljsku. Došlo je i naše vrijeme. Vrijeme Zmajeva.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
