Prošlo je skoro punih dvadeset godina (uporedo gledam u ličnu kartu i kalendar, brojim sijede u kosi i bradu i ne mogu da vjerujem da je toliko vremena prošlo) otkako je film Barryja Sonnenfelda ugledao svjetska kina.
Naravno, govorim o hitu gdje su Tommy Lee Jones i Will Smith utjelovili agente najtajnije organizacije koja se bavi otkrivanjem vanzemaljaca koji su se odavno nastanili na planeti Zemlji. Film je zaradio nevjerovatnih 590 miliona dolara, a u isti je uloženo (samo) 90 miliona. Nakon uspješnog prvog dijela, producenti su se odlučili i za naredna dva, no ipak je prvi dio taj koji je kupio i gledaoce i kritičare, dok su ostali dijelovi bili kvalitetom ispod prvog dijela, no zaradili su dovoljno, tako da su barem s tog aspekta opravdali uloženo.
Naravno, ovdje neće biti riječ o dvojici agenata, niti o filmu (taj dio prepuštam onima koji se mnogo bolje razumiju u ovu vrstu umjetnosti), već o ljudima u crnom koji su svojim odlukama mnoge klubove zavili u crno. Da, pisat ću o sudijama.
U posljednje vrijeme, sve se više priča o tehnologiji u fudbalu. Nakon što se uvela gol-tehnologija, sada se priča i o drugim stvarima (ne govorim o pravilima koje Marco van Basten želi progurati). Nisu to više stidljivi napisi i izjave, već se sve glasnije i glasnije govori o uvođenju dodatne tehnologije. A, kako i ne bi? Iz dana u dan, iz utakmicu u utakmicu, sudijske odluke direktno utiču na krajnji rezultat, a nikome ne ide u prilog da ljudi koji bi trebali biti nevidljivi, na kraju sami sebe istaknu u prvi plan zahvaljujući greškama koje prave.
Engleska Premier liga ima ozbiljnih problema sa suđenjem. Ne samo u posljednje vrijeme, ti problemi traju mnogo duže, samo što je sad (uzet ću za primjer posljednja dva kola) to uzelo maha. Manchester City, Liverpool, Hull, Arsenal, Burnley... Svi oni su u ovih sedam dana izgubili bod(ove) zahvaljujući greškama sudija. Odlično postaviš taktiku, sjajno kontrolišeš utakmicu, nadigravaš se (pa i nadigraš) protvnika, a onda ide šamar (ne)realnosti u vidu užasne sudijske odluke koja promijeni tijek utakmice i tako padne u vodu sve ono što si uradio u dosadašnjem dijelu utakmice.
Iako je riječ o najorganizovanijoj ligi, opet su neorganizovani kad je riječ o delegiranju sudaca i samom suđenju. Zamislite da su u stanju dovesti najbolje suce da sude utakmice Premier Lige?! Da je to moguće?! Možda to u budućnosti i bude slučaj. Uostalom, dovoljno je pogledati strance koji igraju i koji vode klubove. Englezi/Britanci postaju manjina u vlastitoj ligi. Barem u onim najjačim klubovima. Eh, da li bi onda bio problem “posuditi” najbolje sudije iz drugih zemalja i dovesti ih da sude u Premiershipu? Da li bi to bilo i konačno zbogom svemu domaćem na Otoku? Englezi su davno bacili sve karte na snagu lige (zbog toga trpi reprezentacija, ali to je njihov problem; problem koji se ne može preko noći riješiti, no oni ga, kako stvari stoje, ne žele/ne mogu nikako riješiti), tako da im ne odgovara činjenica da imaju najslabije suđenje u Evropi. Grešaka mora biti (ljudi smo, svi griješimo), ali iste moraju biti svedene na minimum. Na Otoku to, nažalost, nije slučaj.
Koliko zarađuju fudbalske sudije
Ne volim pričati o novcu, ali hajdemo pogledati koliko zarađuju suci u Premier Ligi. Dakle, osnovna plata na godišnjem nivou im je oko 65 hiljada funti. To im je zagarantovan novac. Ali, to nije sve. Svaki meč na kome su delegirani (govorim o glavnim, ne o pomoćnicima), donosi im dodatnih 1.000 funti. Da li je to malo? Naravno, ukoliko poredimo sa platama fudbalera. Ali, kada pogledamo prosječnu platu u Velikoj Britaniji (27.000 funti), onda sudija, prostom računicom, može zaraditi i tri puta više od prosječne plate. Da li je sada riječ o malom iznosu? Naravno da nije. Uzet ću za primjer najboljeg sudiju na svijetu – Marka Clattenburga. Zahvaljujući stažu, bonusima na suđenje i broju utakmica koje će voditi, Clattenburg će ove godine inkasirati oko 100.000 funti. Nije bezgrešan, ali ako je iko opravdao novac u posljednje vrijeme, onda je to upravo Mark Clattenburg.
Howard Webb je u sezoni 2013/14 zaradio oko 120.000 funti, ali tada je Webb sudio najviše mečeva, a da se ne lažemo, bio je i najbolji sudija u tom periodu (doduše, ima onih koji će mu “obući” Unitedov dres, ali u to ne bih ulazio).
Mike Dean će inkasirati 85.000 funti, a o njegovom lošem suđenju bismo mogli napisati ep koji bi nadmašio Homerovu Ilijadu. Podatak da je poništeno pet od posljednjih šest crvenih kartona koje je pokazao Mike Dean, upravo ide u prilog onome o čemu govorim. West Hamu je, zajedno sa svojim pomoćnicima, pomogao da doživi poraz od Manchester Uniteda (crveni karton Feghouliju i gol iz ofsajda). Nakon toga je degradiran da sudi utakmicu Championshipa između Barnsleya i Leedsa, da bi i na toj utakmici napravio užasnu procjenu dosudivši jedanaesterac zbog igranja rukom na dvadeset metara od gola. Deana je najbolje opisao bivši fudbaler i legenda Sunderlanda, Niall Quinn. Naime, Irac je za Deana rekao da je to najarogantniji čovjek kojeg je sreo. Kada to kaže Quinn, onda te riječi jednostavno dobivaju na snazi.
Čovjek koji je jučer, slobodno možemo reći, uništio utakmicu između Arsenala i Burnleya, Jonathan Moss, također će zaraditi nekih 80.000 funti, a u posljednje vrijeme biva etiketiran (svojim odlukama, nikako drugačije) kao najgori sudija. Sudijska organizacija ih kazni s jednom-dvije utakmice suđenja nižih liga, ali ubrzo bivaju delegirani za utakmice najvišeg ranga engleskog fudbala, a onda opet idu greške koje mogu biti do petsto puta skuplje od novca kojeg sudije zarade u jednoj godini. Wenger, Yaya Toure i brojni britanski mediji su kritikovali suđenje. S pravom, dodao bih. Svi žele da igrači budu ti koji će donositi i odnositi pobjede, nikako sudije. Ali, kako je krenulo, glavnu ulogu sve više uzimaju sudije, a to je nešto što nikako ne ide u prilog fudbalu.
Uporedimo zaradu sudija u Premiershipu sa onima koji sude u ostalim ligama petice. Poređenja radi, u Španiji sudije nemaju fiksnu platu, ali zarađuju 6.000 Eura po meču (pomoćne sudije po 2.000). Alberto Undiano Mallenco je već sada zaradio 60.000 Eura sudeći samo mečeve u La Ligi. A, ono što se dešava na terenima širom Španije je također zabrinjavajuće. Nakon svakog kola se izdvoji desetak situacija u kojima su ekipe drastično oštećene. Nikom ništa. Postavlja se pitanje da li taj ljudski faktor pravljenja greške ide u prilog ligi?
U Bundesligi i Seriji A sudije inkasiraju oko 3.500 Eura po meču, dok Francuzi svoje sudije plaćaju nešto manje – samo 2.750 Eura po meču. Ni u ovim ligama sudije nemaju fiksnu platu, ali opet mogu zaraditi i preko 80.000 Eura godišnje.
Englezi su obradili prošlu sezonu do posljednjeg detalja. Izračunali su koliko bi koja ekipa imala bodova bez velikih sudijskih grešaka (golovi iz ofsajda, nepriznati golovi, penali koji nisu trebali biti svirani). Zanimljivo da bi Bilićev West Ham igrao Ligu Prvaka ove sezone. Znate li na kojem je mjestu West Ham završio? Na sedmom.
Koje klubove simpatišu suci na Otoku
Nakon što je objavio kraj karijere, Pierluigi Collina, vjerovatno najbolji sudija svih vremena, odgovorio je na pitanje koji klub simpatiše. Doduše, odnosilo se to na klub koji je simpatisao u djetinjstvu, ali ipak je odgovorio na pitanje. Da skratim priču, radilo se o Laziju. Zanimljivo, Lazio nije ubilježio pobjedu na prvih 10 mečeva na kojima je glavni sudija bio upravo Pierluigi Collina. Englezi imaju dobro pravilo – sudija ne smije suditi ekipi koju simpatiše/za koju navija. Tako Mark Clattenburg, koji navija za Newcastle, ne sudi utakmice Svraka, ali ni njihovih najljućih rivala – Sunderlanda. S druge strane, Jon Moss, navija za Sunderland i samo je jednom sudio Newcastleu i to 2009. godine kad je Newcastle igrao u Championshipu. Još jedan od aktivnih sudaca navija za ekipu koja igra u najvišem rangu. Riječ je o Kevinu Friendu koji navija za Leicester. Friend prošle sezone nije sudio utakmice Tottenhama koji su tada opasno prijetili Leicesteru u borbi za titulu. Svi ostali su navijači niželigaša, a kad sam već nekoliko puta spomenuo Deana, bitno je naglasiti da je on navijač Tranmerea.
Sve sudije su dužne ispuniti formular u kome je jasno postavljeno pitanje za koju ekipu navijaju, a naravno, provjeravaju se i osnovni podaci poput mjesta rođenja, trenutnog prebivališta, a tu je i neizostavno pitanje da li su trenirali fudbal u mlađim naraštajima i za koji klub. Upravo tako se prekriži sukob interesa (nešto što, kako stvari stoje, još uvijek ne rade na ovim prostorima), a liga se automatski ograđuje od bilo kakvih grešaka koje sudije naprave u ostalim utakmicama.
Greške se dešavaju i u Ligi Prvaka, najelitnijem fudbalskom klupskom takmičenju. O utakmici Chelseaja i Barcelone je sve već rečeno i ne bih da navlačim gnjev navijača ovih dvaju timova zbog podsjećanja na polufinale iz 2009. godine i sudiju Ovreboa koji je bio glavni negativac te večeri. Rekoh već, ljudi smo i svi griješimo. Neki više, neki manje, no niko nije bezgrešan. Naravno, nečije greške se vrednuju dvostruko, na nečije, pak, zažmirimo.
Može li se situacija promijeniti?
Uvođenjem gol-tehnologije, stalo se u kraj jednom problemu. Nema više fantomskih golova (Luis Garcia, op.a.), nema više nepriznatih golova (u glavi mi je gol Lamparda protiv Njemačke), tako da je to dodatno olakšalo ionako težak posao koji sudije obavljaju. Kad smo se dotakli ove teme, znate li koji igrač je postigao prvi pogodak u Premier Ligi gdje je gol-tehnologija pokazala da je gol bio čist? Naš reprezentativac, Edin Džeko i to protiv Cardiffa prije nešto više od tri godine.
Kazne za sudije moraju biti veće. Degradiranje u niže lige gdje će se “kaliti” utakmicu ili dvije, ipak nije dovoljna kazna. No, višemjesečna kazna i suđenje niželigašima bi bio znak da se tako skupe greške neće tolerisati. Bodovi su izgubljeni, to se više ne može vratiti, ali liga bi ovako poslala jasnu poruku svima – i oštećenim stranama, ali i onima koji su ih oštetili. Žalosno je što su bodovi već izgubljeni, ali s tim se na kraju mora naučiti živjeti. S vremena na vrijeme se čuje pokoja stidljiva izjava da bi se takve utakmice trebale ponoviti. To bi ubilo draž fudbala, a vjerujem da to (ipak) niko ne želi.
Činjenica je da svaka sudijska odluka povlači sa sobom brojne reakcije. Uvijek postoji strana koja nije zadovoljna. Nekad s pravom, nekad je to nezadovoljstvo u stvari refleksija nezadovoljstva zbog onoga što njihove ekipe pružaju (to je već druga priča). U organizovanim ligama, sudije su zaštićene. I igrači, ma koliko da se bune protiv neke pogrešne odluke, imaju respekta prema ljudima u crnom. Nažalost, do nas često dopiru vijesti kako je sudija napadnut od strane igrača, navijača ili čak čelnika nekog (oštećenog) kluba.
Za kraj, sjećate li se onog uređaja za brisanje pamćenja kojim su se služili Will Smith i Tommy Lee Jones u filmu “Ljudi u crnom”? Vjerujem da bi taj uređaj rado upotrijebili i fudbalski suci, jer svako od njih je napravio nekoliko grešaka radeći ovaj “nezahvalan” posao. Te greške bi oni rado zaboravili. No, nažalost ne mogu. Naučili su živjeti s njima, kao što se i mi naučili živjeti sa našim.
C'est la vie.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
