Je li ovo naših pet minuta?

Kad znamo kakvo je okruženje oko reprezentacije, kakav nam je bio savez, kakve su nam lige, država, onda nije.Prvi put smo osjetili šta znaći igrati utakmicu koja donosi nastup na Evropskom prvenstvu 10. oktobra 2003. godine. Famozna utakmica sa Dancima na Koševu i remi koji je bio ravan porazu. Radilo se o ciklusu kvalifikacija za Euro 2004. godine u Portugalu. Ciklusu u kojem smo nakon dvije utakmice imali nula bodova i gol razliku 0:5.

A onda je krenulo, dobili smo Dansku, Norvešku, dva puta Luksemburg, neki rezultati su se poklopili i meč loptu smo imali u svojim rukama protiv Danske. Krcato Koševo, na terenu Bola, Serga, Zlatan, Hasan, Konjić, Hibić. Sa druge strane Poulsen, Laursen, Helveg, Tomasson, Sorensen, Jorgensen. Imena koja su bila sve samo ne za podcjenivanje, ali euforija je uzela maha, malo ko je pričao o Dancima.

I njima je smetao teren u Zenici, neuslovan stadion, dok smo bili premali ili nesposobni, pa smo završili na Koševu. A onda je došla 12 minuta, niko ne blokira Jorgensena, što nismo popravili u preostalih 75 minuta, iako je Bolić zabio za konačnih, nama malo važnih na kraju 1:1.

Na krilima završnice prošlog ciklusa, ušli smo u novi za SP u želji da izborimo za svoje mjesto u Njemačkoj. Bez imalo ustručavanja smo udarili na Španiju i Srbiju, ali smo zaboravili na Belgiju i Litvu. U Briselu smo stradali 4:1, a onda smo izgubili dva boda protiv Litve kući,  ko zna da smo osvojili ta dva šta bi kasnije događalo. Uslijedila je još jedna idealna završnica, 13 od mogućih 15 bodova, pa nam je posljednja prepreka bila tadašnja selekcija Srbije i Crne Gore i to na Marakani. Na Marakani više od 50.000 ljudi spremnih na sve samo da nas pobjede. I opet rana faza utakmice, i gol Kežmana u 7. minuti.

U atmosferi koja je bila sve osim normalna, naši momci i nisu odigrali loše, imali su i nekih prilika, međutim nisu mogli protiv ratnički nabrijanih domaćina. Ovu utakmicu smo manje pamtili po samim dešavanjima na terenu, više po neredima na tribinama u kojima su daleko deblji kraj izvukli naši navijači, dijelom zahvaljujući potezima ljudi u samom savezu.

Treća prilika se ukazala u prošlom ciklusu koji je vodio u Južnu Afriku. Ovo je bio jedan od možda rijetkih ciklusa u kojem smo ispunili svoj cilj, uhvatili napokon baraža. Pobjedili smo one koje smo morali i to po dva puta (Belgija, Estonija i Amernija), ali je Španija otišla predaleko.

Onda je došao baraž i Portugal. Definitivno jedna od utakmica koje će naći svoje mjesto kada je u pitanju istorija naše selekcije bez obzira na negativan krajnji rezultat. Igrali smo dobro, pogađali smo prečke, stative, promašivali smo ono što smo morali zabiti, a koštao nas je trenutak nepažnje.

Opet, jedan ali Portugalcima dovoljan. Okrnjeni neigranjem Spahića, Muratovića, Rahimića i Misimovića nismo u Zenici mogli stići taj jedan gol zaostatka. Atmosfera prije revanš utakmice je bila krajnje čudna, selektor Blažević je tražio neprijatelje i tamo gdje ih ima, ali i nema. Na teškom, lošem terenu nismo uspjeli ništa napraviti konkretno, a mirni Portugalci su dočekali svoju priliku, Raul Meireles nas ostavio u čekaonici, na korak...

I evo nas četvrti put u prilici da domognemo velike smotre, drugi put u baražu, ali prvi put na popravnom, jer do sada nismo imali mogučnost da neuspjeh u posljednjoj utakmici grupne faze anuliramo utakmicama baraža. Bit će teško, protivnik je jak, motivisan, sa Cristianom Ronaldom. Iskustva ima dovoljno, iskustva iz utakmica koje su bile kao što će biti naredne dvije. Utakmice, u kojima se svaki kiks skupo plaća, nadamo se da smo mi svoje platili.