Fudabler Arsenala ne zaboravlja 2017. godinu: Krv, dim i urlici - sretan sam što sam živ

Prije nešto više od devet godina, tačnije u aprilu 2017. godine, napadnut je autobus u kojem su se nalazili igrači Borussije Dortmund.

Bio je to jedan od najpotresnijih događaja u historiji njemačkog kluba, a posljedice napada i danas su duboko urezane u sjećanje onih koji su ga preživjeli.

Uoči utakmice četvrtfinala Lige prvaka između Borussije Dortmund i Monaca, 11. aprila 2017. godine, tri bombe su eksplodirale su u blizini autobusa koji je prevozio igrače njemačke ekipe prema stadionu. Španski defanzivac Marc Bartra tom prilikom je povrijeđen, dok je utakmica odgođena za naredni dan.

Za napad je kasnije osuđen Sergej Wendergold koji je dobio 14 godina zatvora. Njegov motiv bio je finansijske prirode, odnono namjeravao je izazvati smrt što većeg broja igrača kako bi oborio vrijednost dionica kluba i na tome zaradio.

Devet godina nakon stravičnih scena, tog događaja prisjetio se i Mikel Merino, danas vezni fudbaler Arsenala, koji je u to vrijeme imao samo 20 godina i nastupao za Borussiju Dortmund.

"Zapravo sam sretan što sam uopće živ. Imao sam 20 godina i igrao sam za Borussiju kada su tri bombe eksplodirale pored našeg autobusa na putu do utakmice Lige prvaka“, prisjetio se Merino.

Španski reprezentativac potom je opisao trenutke užasa koji su uslijedili nakon eksplozija.

"Čuo se zaglušujući prasak, a onda se sjećam da se autobus gotovo prevrnuo. Pogledao sam iza sebe i vidio krv na podu i dim. Sjećam se da sam kasnije te večeri bio u bolnici i čekao Marca Bartru, koji je imao teško posječen zglob“, ispričao je Merino.

Međutim, ono što je posebno ostalo urezano u njegovo sjećanje jeste spoznaja koliko je malo nedostajalo da i sam bude među teško povrijeđenima.

Naime, Merino je tog dana imao nevjerovatnu sreću. Mjesto na kojem je često sjedio u autobusu ostalo je prazno, jer je zbog ukočenih nogu odlučio izabrati drugo sjedište.

"Tog dana sjedište u autobusu, na kojem sam često sjedio, bilo je prazno. Noge su mi bile malo ukočene, a prednja sjedišta mogla su se preklopiti unazad. Zato sam, umjesto svog uobičajenog mjesta, izabrao drugo. To mi je vjerovatno spasilo život“, zaključio je Merino.