Najskuplji Mundijal u historiji je prošao: FIFA zgrnula milijarde, a gradovima ostavila račune

Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku završeno je trijumfom Španije, ali rezultati s terena predstavljaju samo jedan dio priče o najvećem Mundijalu u historiji. Turnir sa 48 reprezentacija i 104 utakmice pomjerio je granice i kada su u pitanju troškovi, prihodi, cijene ulaznica i komercijalna moć FIFA-e. FIFA je za period od 2023. do 2026. godine predvidjela ukupne rashode od čak 12,9 milijardi dolara. Samo za organizaciju Svjetskog prvenstva izdvojeno je približno 3,76 milijardi, što je ubjedljivo najveći iznos u historiji takmičenja.

Poređenje s prethodnim Mundijalom najbolje pokazuje koliko se organizaciona mašinerija povećala. FIFA je za Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine potrošila oko 1,83 milijarde dolara, što znači da je posljednji turnir bio više nego dvostruko skuplji. Razlog ne treba tražiti u jednom posebnom projektu ili iznenadnom trošku. Cijeli turnir bio je znatno veći jer je organizovan u tri države, 16 gradova i uz učešće 48 reprezentacija.

U Kataru su igrale 32 selekcije, a kompletno takmičenje sastojalo se od 64 utakmice na osam stadiona. Na sjevernoameričkom Mundijalu odigrano je čak 104 susreta, zbog čega su troškovi transporta, sigurnosti, smještaja i televizijske produkcije dramatično porasli. Operativni troškovi povećani su sa 425 miliona na 1,12 milijardi dolara. U tu kategoriju ulaze organizacija utakmica, sigurnost, logistika, prodaja ulaznica, usluge navijačima, sudije, volonteri i brojne druge obaveze.

Veliki rast zabilježen je i kada su u pitanju nagrade reprezentacijama te naknade klubovima čiji su igrači učestvovali na turniru. Za taj dio FIFA je izdvojila rekordnih 1,007 milijardi dolara, dok su direktne isplate savezima učesnicima povećane sa 440 na 871 milion. FIFA je tokom aprila dodatno povećala nagradni fond za 15 posto. Uvedene su i dodatne naknade za troškove delegacija vrijedne više od 16 miliona dolara.

Gianni Infantino tada je poručio da se Svjetska fudbalska federacija nalazi u najstabilnijoj finansijskoj situaciji u svojoj historiji. Prema njegovim riječima, rekordni prihodi omogućavaju FIFA-i da pruža do sada nezabilježenu podršku svojim članicama. Novac od nagrada, međutim, nije direktno uplaćivan fudbalerima i selektorima. Sredstva su dobijali nacionalni savezi, koji su potom sami odlučivali kako će ih podijeliti unutar reprezentacija.

Troškovi televizijske produkcije dostigli su 347 miliona dolara, što je povećanje od 40 posto u odnosu na Katar. Prenošenje 104 utakmice iz tri države zahtijevalo je znatno veću infrastrukturu, broj zaposlenih i koordinaciju televizijskih kuća. Troškovi osoblja porasli su za čak 75 posto, sa 217 na 380 miliona dolara. Usluge namijenjene reprezentacijama, uključujući prijevoz, smještaj i ishranu, udvostručene su i koštale su približno 193 miliona.

To je, međutim, samo dio troškova jer FIFA nije finansirala gradsku infrastrukturu, javnu sigurnost, organizaciju navijačkih zona ili lokalne saobraćajne projekte. Najveći dio tih obaveza preuzele su države, savezne vlasti i gradovi domaćini. Sjedinjene Američke Države ugostile su 78 od ukupno 104 utakmice, uključujući sve četvrtfinalne i polufinalne susrete te veliko finale. Američki Kongres izdvojio je 875 miliona dolara samo za sigurnost, od čega je 250 miliona potrošeno na sisteme za zaštitu od dronova.

Dodatnih 100 miliona dolara osigurano je kroz federalne grantove za saobraćajnu infrastrukturu. New Jersey je izdvojio još 37,5 miliona za radove i organizaciju prostora oko MetLife stadiona na kojem je odigrano finale. Kanada je organizovala 13 utakmica u Vancouveru i Torontu, a javna podrška organizaciji procijenjena je na približno 338 miliona dolara. Troškovi provincijskih vlasti dodatno su povećali konačan račun, pa je samo Britanska Kolumbija za Vancouver izdvojila više od 258 miliona.

Meksiko je također ugostio 13 utakmica, koje su odigrane u Mexico Cityju, Guadalajari i Monterreyu. Federalna vlada osigurala je približno 339 miliona dolara za poboljšanje saobraćaja i mobilnosti u gradovima domaćinima. Konačne troškove triju država gotovo je nemoguće precizno sabrati. Novac je raspoređen kroz desetine različitih budžetskih stavki, od policije i hitnih službi do saobraćaja, čišćenja i organizacije javnih događaja.

S druge strane, FIFA očekuje rekordne prihode od približno 13 milijardi dolara tokom četverogodišnjeg ciklusa. Sam Mundijal trebao bi donijeti oko 8,91 milijardu dolara, što predstavlja rast od 41 posto u odnosu na prethodni turnir. Televizijska prava i dalje su najveći izvor prihoda, ali se ovog puta prodaja ulaznica i premium gostoprimstva gotovo izjednačila s televizijskim novcem. Veliki stadioni, ogromna kupovna moć i interes kompanija u Sjevernoj Americi omogućili su FIFA-i da maksimalno iskoristi komercijalni potencijal turnira.

Posebno je zanimljiv televizijski ugovor u Sjedinjenim Američkim Državama. FIFA je prava za 2026. godinu produžila Foxu i Telemundu bez otvorenog tendera, zbog čega su se ESPN i Univision žalili da nisu ni dobili mogućnost poslati ponude. Procjenjuje se da je Fox za prava na Mundijal na domaćem terenu platio približno 485 miliona dolara. Za turnir od 104 utakmice u Sjevernoj Americi to se smatra izuzetno povoljnim ugovorom za televizijsku kuću, ali znatno manje dobrim poslom za FIFA-u.

Prihodi od reklamiranja porasli su na rekordnih 1,79 milijardi dolara. Američke kompanije prvi put su osigurale više od polovine ukupnog sponzorskog novca, odnosno približno 52 posto. Ogromne iznose izdvojili su najveći globalni partneri FIFA-e. Procjenjuje se da Adidasov ugovor do 2030. vrijedi više od milijardu dolara, dok se saradnja s Visom procjenjuje na približno 200 miliona.

Ipak, ulaznice su postale najveći simbol finansijske dimenzije ovog Mundijala. FIFA je od ulaznica i premium programa očekivala čak 2,09 milijardi dolara više nego što je zaradila u Kataru. Ključnu ulogu imao je sistem dinamičkog određivanja cijena. Vrijednost ulaznica nije se mijenjala samo između različitih faza prodaje, nego gotovo svakodnevno, zavisno od potražnje i preostalog broja mjesta.

Najskuplja ulaznica za finale u početnoj dokumentaciji procijenjena je na 1.550 dolara. Tokom prodaje cijena je porasla na 10.990, a mjesec prije finala dostizala je nevjerovatnih 32.970 dolara. To je približno 20 puta više od najskuplje ulaznice za finale Svjetskog prvenstva u Kataru. Čak su i utakmice grupne faze dostizale cijene koje su za većinu običnih navijača bile potpuno neprihvatljive.

FIFA je formirala i zvaničnu platformu za preprodaju na kojoj je uzimala proviziju od 15 posto i prodavaču i kupcu. Sistem je predstavljen kao zaštita navijača od preprodavača, ali je istovremeno postao još jedan izuzetno vrijedan izvor prihoda. Na toj platformi pojavljivale su se gotovo nestvarne cijene. Za susret Portugala i Demokratske Republike Kongo traženo je 115.000 dolara, dok je jedna ulaznica za finale u jednom trenutku bila oglašena za čak 11,5 miliona.

To, naravno, ne znači da je neko zaista platio takve iznose. Ipak, ogromne cijene pokazale su da je ulaznica za Mundijal od obične propusnice za stadion pretvorena u finansijsku imovinu kojom se pokušavalo trgovati. Postojao je strah da će zbog preprodaje i nerealnih zahtjeva veliki broj sjedišta ostati prazan. Kako su se utakmice približavale, prodavači su spuštali cijene, pa posjeta na kraju nije pretrpjela ozbiljnije posljedice.

FIFA je još prije početka turnira saopćila da je ugovorima već osigurala 93 posto planiranih prihoda. To znači da je finansijski uspjeh Mundijala praktično bio zagarantovan prije nego što je odigrana prva utakmica. Države domaćini nisu imale pravo na dio prihoda od televizijskih prava, ulaznica ili globalnih sponzora. Njihova očekivana zarada bila je indirektna i oslanjala se na turiste, hotele, restorane, transport, radna mjesta i poreze.

U zajedničkoj projekciji FIFA-e i Svjetske trgovinske organizacije naveden je globalni ekonomski efekt od 80,1 milijardu dolara. Procijenjeni doprinos svjetskom bruto domaćem proizvodu iznosio je približno 40,9 milijardi. Za američku ekonomiju predviđen je doprinos od 30,5 milijardi dolara, dok su procjene za Meksiko i Kanadu iznosile 4,05, odnosno 3,8 milijardi. Očekivalo se i otvaranje više od 823.000 radnih mjesta širom svijeta.

Te brojke ipak predstavljaju prognoze, a ne potvrđene rezultate. Nezavisni ekonomisti godinama upozoravaju da organizatori velikih sportskih događaja često značajno preuveličavaju njihov stvarni doprinos ekonomiji. Jedan od razloga je što Mundijal, osim novih posjetilaca, iz gradova domaćina tjera dio redovnih turista. Mnogi ljudi izbjegavaju pretrpane gradove, visoke cijene smještaja i saobraćajni haos tokom velikih događaja.

Istraživanja Goldman Sachsa ranije su pokazala da svjetska prvenstva nemaju statistički značajan utjecaj na rast bruto domaćeg proizvoda. Procjene kompanije Natixis govore o rastu američke ekonomije od svega 0,05 posto. Dodatnu zabrinutost izazvao je podatak da je oko 80 posto od više od 200 anketiranih hotela u američkim gradovima domaćinima imalo manje rezervacija nego što je prvobitno očekivano. To je još jednom pokazalo da rekordna posjeta stadionima ne mora automatski značiti jednako veliku zaradu za lokalnu privredu.

Američki gradovi domaćini mogli bi zajedno završiti u minusu od najmanje 250 miliona dolara. Pojedini izvori zbog toga su sporazum s FIFA-om opisali kao najgori dogovor u historiji svjetskih prvenstava. Gradovi su očekivali da će kroz lokalne sponzore zaraditi po približno 25 miliona dolara. FIFA je, međutim, strogo ograničila kategorije lokalnih partnera kako oni ne bi ugrozili ekskluzivnost njenih globalnih sponzora.

Philadelphia je, naprimjer, razmatrala ugovor vrijedan pet miliona dolara s lancem prodavnica Wawa. Ideja je odbačena jer je procijenjeno da bi mogla biti u sukobu s komercijalnim pravima McDonald’sa. Pojedini gradovi zbog takvih ograničenja sponzore su tražili među lokalnim hemijskim čistionicama i automehaničarskim radnjama. Chicago, Minneapolis i Phoenix ranije su odustali od domaćinstva jer nisu dobili dovoljno jasne odgovore o mogućim troškovima za lokalne poreske obveznike.

FIFA je od domaćina tražila i brojne porezne olakšice za sebe i povezane organizacione strukture. Teret nije nestao, nego je prebačen na gradove, savezne države, izvođače, saveze i druge učesnike projekta. Atlanta je zbog poreznih izuzeća mogla ostati bez čak 25 miliona dolara prihoda. Procijenjeni gubitak Miamija iznosio je približno 7,4 miliona dolara.

Infantino insistira da FIFA, iako na Mundijalu zarađuje milijarde, posluje kao neprofitna organizacija. Navodi da se novac ulaže u organizaciju i razvoj fudbala u svih 211 članica Svjetske fudbalske federacije. Ipak, FIFA je u ciklusu od 2015. do 2018. ostvarila profit od 1,2 milijarde dolara, a u narednom četverogodišnjem periodu još 1,3 milijarde. Infantino je čak najavio da bi prihodi u aktuelnom ciklusu mogli premašiti prvobitna očekivanja za dodatne dvije milijarde dolara.

Mundijal je nesumnjivo donio ogromnu ekonomsku aktivnost, napunio stadione i privukao milione posjetilaca. Ključno pitanje ipak nije da li je novac zarađen, nego ko je dobio zagarantovane milijarde, a ko je preuzeo stvarne troškove očekujući korist koju možda nikada neće u potpunosti ostvariti. Svjetsko prvenstvo 2026. tako neće ostati upamćeno samo kao najveći i najskuplji Mundijal u historiji. Postalo je i najjasniji primjer sistema u kojem FIFA zadržava komercijalna prava i sigurnu zaradu, dok domaćinima ostavlja račune, poreske olakšice i nadu da će im se uloženi novac jednog dana vratiti.