Gdje živimo i čije su potrebe posebne? Azra Dedić je šampion, njoj je samo trebala ljubav

U zemlji iz koje potiču hiljade i hiljade izbjegliica, na izbjeglice gledamo s podozrenjem, nekad čak i gnušanjem. Od svih njih okrećemo glavu.

U zemlji gdje malo šta valja pa i u organizacijama koje su čak uspješne, gdje se šuti i radi da bi se dobila plaća prvog ili kojeg već u mjesecu, a gdje su uslovi nehumani ili gdje je sve postavljeno zastrašujuće nakaradno, ljudi za primjer su oni koji najbolje znaju iskoristiti rupe u zakonu. Štite se i imaju privilegije afirmisani kriminalci. Ljudi sa idejama koriste da im se ukradu ideje, a njih pošalje odakle su došli, da ih oči više ne vide.

Znanje i poštenje zamijenili su diletantizam, mediokriteti čine 80 posto stanovništva. Ono je većinom ili gojazno jer nikakve fizičke kulture nema, ili pothranjeno jer živi na ivici egzistencije.

Globalna psihijatrijska klinika

U ovoj zemlji svečano se otvaraju trotoari, presijacaju vrpce za otvorenih 12 kilometara autoceste, redukcije vode su neminovnost, a nakon poplava kojima sami doprinesemo bacajući u rijeke veš-mašine rjeđe nego plastične kese i šljunak, oporavljamo se tri godine duže nego što se u Japanu život nakon tsunamija vrati u normalu. Ali to je ovdje sve normalno.

Ljudi s posebnim potrebama po nekoj toj zakonitosti nisu normalni, a pravo je pitanje čije su zapravo potrebe posebne? Onih koji gaze preko živih ljudi da bi se dokopali komadića vlasti pa da mogu da blokiraju ili "završiti" procese kako to njima odgovara?

Jesu li potrebe kriminalaca posebne, narkomana, ratnohuškača, pobješnjelih vozača koji ubijaju nedužne studentice, pa im se sudi po dvije godine i jednako toliko odlažu ročišta.

Normalno je valjda da se prije svakih izbora prave ulice, da je zakrčeno sve kao i poslije bilo koje ozbiljnije kiše koja poplavi svaku moguću ulicu iz koje izbijaju šahtovi. A oni izbijaju tačno po sredini da automobilima vijek trajanja bude što kraći.

Ovdje su normalne sredovječne halapače na šalterima koje nemaju odgovor ni na kakvo pitanje, pa ni na "kako ste" odgovaraju repetirajući pogled, pretvarajući ga u zvjerski. Policajci koje na Skenderiji pitaš je li blokiran i most na Čobaniji, udaljen odatle sto metara, a on odgovara "Đe ti je Čobanija".

Ovaj na Skenderiji je blokiran jer se tu ispred Parlamenta FBiH održava najnormalniji hiljadupetstoti protest boraca koji ni sami ne znaju više šta im je ko izobećavaoi jesu li se oni s tim složili neki dan, ili nisu.

Oni šahtovi u našoj normalnoj državi što izviru iz središnjih dijelova saobraćajnica začepljeni su jer kad padne snijeg i najnormalnije iznenadi zimsku službu, ta služba topi snijeg šljunkom jer je so skupa. Pa kada se otopi, ljudi što rade u "gradskoj čistoći" sav taj šljunak ležerno proslijede u šahtove. A one redukcije vode što su neminovne, postoje jer niko nikad od "onog vakta" nije skontao da treba održavati instalacije i cjevovode, kao što vjerovatno ne postoji niko ko bi izračunao nosivost mostova da nas ne bi kakva Đenova strefila.

U ovoj "najnormalnijoj" državi najgore prolaze oni koji su istinski normalni, o sebi pri sebi. Normalni su ovdje "nenormalni", čudaci.

Postojao je u naučnim krugovima svojevremeno antipsihijatrijski pokret (vjerovatno postoji i sada) koji savršeno dobro objašnjava situaciju kako nastaje "ludilo". Oni po psihijatrijskim klinikama, a u BiH se rapidno povećava broj pacijenata u njima - po Leingu, Szaszu, Foucaultu... - strpani su tu i prišivena im je dijagnoza zbog "normalnih" ljudi koji su ove napravili "ludima".

Po njima dakle najnormalniji ljudi su oni na psihijatrijskim klinikama, jer se razlikuju, ne mogu da trpe teror "normalnosti" koja suštinski nije normalna.

"Normalni" ljudi kojih je većina svugdje, a posebno u BiH, prave od onih koji su zaista normalni - budale, a čitav sistem zapravo je postavljen naopačke.

Učmala sredina

E sada, nakon svega pitanje je je li Azra Dedić, 24-godišnja djevojka iz Bihaća normalna? Koliko je iskreno ljudi smatra sebi ravnom?

Azra Dedić je prva osoba sa Downovim sindromom koja je nosilac crnog, majstorskog pojasa u džudou. I ne samo u džudou već u bilo kojem borilačkom sportu uopće, igdje, ikada, u svijetu.

Da se Azrinom bavimo snagom volje i upornošću, Ili da se pozabavimo njenim roditeljima prvo, pa i njenim trenerom?

Kako se na Azrine roditelje gledalo tokom svih ovih godina? Koliko su oni bili "sami usred gomile"? Kada znaju da je njihovo dijete sasvim normalno, a drugi od njega okreću glavu. Koliko je majstorstvo trenera Fikreta Bečića koji je u njoj vidio nešto posebno i istrajavao da zajedno dođu tu gdje jesu. I na kraju koliko bi nas "normalnih" Azra bacila na pod i pokazala nam neke stvari?

Šta je suština? Azra je prohodala sa 19 mjeseci, ali je prohodala. Progovorila je tek sa tri godine, ali je progovorila. Njeni roditelji nisu odustali od svog, neobičnog djeteta...

"Azra je bila energično dijete i rano je izrazila želju da se bavi borilačkim sportom. Džudo je izabrao nju. Doduše ona kategorija, rezervisana za osobe sa posebnim potrebama - G-džudo. Ubrzo je Azra ostvarila brojne uspjehe, osvojila i bila među nosiocima medalja na značajnim evropskim takmičenjima namijenjenim za osobe sa 'posebnim potrebama'. Azri to nije bilo dovoljno. Ona je htjela i uspjela je dokazati da je Posebna.

Uz roditeljsku podršku i veliki trud njenog trenera, Fikreta Bečića Fiće Azra je uspjela nešto što su smatrali nemogućim. Na zahtjevnom turniru održanom nedavno u Sarajevu, na kom se sportisti, bez posebnih potreba, takmiče da dobiju majstorsko zvanje u džudou, Azra sa posebnim potrebama je dokazala i sebi i drugima da je Posebna i da je Osoba!", divan je status na facebooku napisao čovjek vjerovatno blizak porodici.

Kod nas su mnogo "posebnije" potrebe ovih koji se ne smatraju osobama s posebnim potrebama, a s obzirom gdje živimo Azri, njenim roditeljima i treneru treba spomenik podići. Nije lako ovdje biti poseban.

Majka Ramzija: Ljubav i posvećenost

"Njen uspjeh u sportskom smislu ja ne doživljavam kao neki izraziti podvig, osim ako ga ga ne posmatramo iz perspektive sredine u kojoj živimo. U normalnom svijetu, gdje se prema osobama s Downovim sindromom postupa kao prema svim drugim, gdje ih se ne doživljava drugačije, to nije ništa neobično", priča Azrina majka Ramzija koja uz svog supruga Huseina može poslužiti kao primjer ne samo ostalim roditeljima djece sa posebnim potrebama, već generalno roditeljima i ljudima koji obnašaju ili ne moraju obnašati odgovorne poslove.

Poenta je u tome da se prema svemu trebamo odnositi kao ljudi. Potrebno je samo normalno se ponašati. I ne samo prema Azri, već općenito u međuljudskim odnosima, prema rijekama, životnoj sredini, vlasitoj zajednici...

"U početku imali smo jako mnogo problema jer živimo u maloj sredini. Na nju su gledali kao na nekog izopćenika, i bilo je teško dok ljudi nisu prihvatili da je ona kao i svaka druga osoba. Trebalo je i bilo je teško prihvatiti tu činjenicu. Ona je na vrijeme krenula u školu, na vrijeme je završila srednje obrazovanje. I ne samo ona, već i bilo ko drugi ne može ništa bez podrške. Mi smo se trudili, potpuno joj se posvetili i poklanjali joj ljubav kao što bi i prema bilo kome drugome", priča u jednom dahu elokventna Ramzija i apostrofira najveći problem s kojim su se susretali.

"Najteže je bilo zbog deficita stručnih osoba, psihologa, defektologa, stručnjaka u ovome polju. To je bila misaona imenica. Ipak, izborili smo se vremenom. Zahtijevali smo od drugih maksimalno poštovanje, ništa drugo, a ponajmanje da neko nju ili nas sažaljeva."

Kada je usvojen zakon, Azra je pristupila redovnom obrazovanju, jer kako Ramzija kaže dijete više o životu nauči od svojih vršnjaka, nego od profesora.

"Bili smo pioniri u toj borbi, ali nismo željeli da se medijski eksponiramo. Azra je prva osoba s Downivim sindromom koja je zaposlena, prvi je džudo majstor, bila je treća na svijetu. To što se uključila u sport bila je inkluzija u pravom smislu riječi, to je bio glavni cilj. U međuvremenu trener Fikret Bečić spoznao je da posjeduje talenat za džudo i sve što je napravila ona je učinila svojom upornošću."

Ramzijina poruka svima vrlo je jednostavna, a kao da izlazi iz usta psihologa.

"Djeca sa Downovim sindromom samo trebaju ljubav, trebaju podršku i da se vjeruje u njih. Uostalom to je potrebno svoj djeci. Treba ih naučiti i da vjeruju u sebe. I svako u tome može da doprinese, svako na svoj način. Ja sada što Vama pričam tome doprinosim, Vi što radite tekst na ovu temu, također pružate podršku. Lijepa riječ i osmijeh su doprinos. Veliki je uspjeh kada jednoj osobi promijenimo mišljenje, a u suštini samo se dakle treba ponašati normalno."

Danas je to najteže, danas su takvi oaze u pustinji, ali na Azrinom primjeru vidimo da se sve može. Treba mijenjati paradigmu, pa malo-pomalo, promijenit ćemo je. Kad-tad.