Miroslav i Ivan Klepić : Obiteljska tvornica uspjeha najavljuje i onaj najveći - Olimpijsko zlato!

Uz odricanje, mukotrpan rad i prije svega vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Klepići u posljednje vrijeme uživaju u najslađim plodovima svog rada. Ivan je na nedavnom seniorskom EP karatista u Novom Sadu osvojio zlatnu medalju u kategoriji preko 84kg.a njegov trener, istovremeno i izbornik ženske karate reprezentacije Bosne i Hercegovine, njegov otac Miroslav u ovom razgovoru za SportSport.ba otkriva koliko je u biti bilo teško kroz kod nas marginalizirane borilačke sportove, doći do razine na kojoj su sada, a ona je sami europski i svjetski vrh.

- Počeo sam u Bugojnu, s nekih svojih 9 godina. Karate je znači ljubav od malih nogu i kako je vrijeme išlo, napredovao sam sve više i više. Sukladno s tim napretkom, uskoro sam dobio poziv od, kako ga ja volim nazvati "trenera svih trenera", Suada Ćupine koji je tada trenirao jedan od najjačih karate klubova u regiji, mostarski Student. Uz takvog trenera i klub napredovao sam još više. 4.godine zaredom uzimao sam medalje na prvenstvima Jugoslavije, no onda kada je došlo vrijeme za praviti nešto više na europskim i svjetskim smotrama, došao je rat - prisjeća se Miroslav. Tu se izgubilo nekoliko godina treninga, a već s laganim smirivanjem ratnih dejstava brat i ja osnivamo klub i uspjeli smo okupiti sve ono što je ostalo od karataša s ovih prostora i krenuli smo s radom. Ispočetka smo radili u Hrvatskoj pošto u Mostaru još uvijek nije bio uvjeta. Pokušao sam se vratiti na scenu kao natjecatelj, čak sam i upao u reprezentaciju Hrvatske, ali sam ubrzo osjetio da to više nije to i u potpunosti sam se posvetio trenerskom poslu. Ivan je od malih nogu svo vrijeme bio uz mene, bivao na treninzima, igrao se sa strane i upijao sve te i sam jako zavolio ovaj sport i ušao u trenažni proces.

Moram spomenuti da je ispočetka bilo jako teško financirati. Bilo je momenata kada sam znao sve svoje natjecatelje da prebacim u drugi klub jer nisam imao mogućnosti da to pratim i financiram. Uvijek sam bio u situaciji barem da im omogućim treninge i sve što ide uz to ali ih nisam mogao voditi na natjecanja. Sve se promijenilo kada sam pokrenuo privatni biznis koji je hvala Bogu uspio i otada je sve bilo lakše. Došao sam u situaciju da mogu ulagati u karate i u svoje natjecatelje i sada kada gledam, do današnjeg dana, količina novca koju smo izdvojili za klub i sve troškove prelazi granice zdravog razuma. Iskreno, više sam dao za karate nego što sam ostavljao sebi i svojoj obitelji. Taj karate je zaista velika ljubav, sastavni dio mene, a evo, bit će i Ivanov. Još dok je bio dijete Ivan je bio velik, dalo se naslutiti da će biti teškaš, a treninzi za teškaše su malo specifičniji u odnosu na druge kategorije. S njim sam otpočetka i kao roditelj i kao trener znao da će biti sposoban za velike stvari. Svjesno smo odlučili da se spremamo samo za seniore, znači preskočeni su kadetski, juniorski uzrasti i srećom, pokazalo se to kao ispravna odluka. Istina, bilo je jako teško, pritisak je znao biti prevelik. I ovaj rezultat koji je došao, po meni je došao čak i malo prerano. Ovakvo nešto očekivali smo s 25, 26 godina - govori Ivanov otac i trener Miroslav i opet ponavlja - bilo je uistinu teško. Nismo imali kondicionog trenera, stručnjaka za rehabilitaciju. To mostarski karate jednostavno nema. Na kraju smo se upustili sami u sve to i uz dosta improvizacije nadomjestili sve te nedostatke. Nažalost, nemamo tu potporu kakvu recimo imaju sarajevski karate klubovi. Ivan je srećom čvrst, prepun vjere u sebe i kipi od samopouzdanja.

Mi nemamo pritiska da već sutra moramo napraviti veliki rezultat, ali ono što mogu i želim najaviti je da su pred nama velike stvari. Naravno, ne daj Bože neke ozljede ili nečeg sličnog. Puno radimo na prevenciji toga i spremamo se za Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. To su procesi koji iziskuju ogromnu logistiku pa se nadam da ćemo u dogledno vrijeme i kroz naše institucije dobiti dio sredstava da si olakšamo taj put. Do kraja godine imamo dosta nastupa, dosta turnira. Berlin, Istanbul, Čile, nakon Čilea Šangaj, pa Madrid i Tokio. Sve to nije nimalo jeftino - priča Klepić stariji i u jednom dahu nastavlja: - Možda se čini da je ovo individualni sport, što u trenu kada se izađe na borbu i jeste, ali bez dovoljno kvalitetnih sparing partnera sav trud pada u vodu. Moram imati cijeli tim, cijelu ekipu sa sobom, sve to financirati, nije nimalo lako. Ovaj uspjeh dugujemo i tome što u klubu imamo sjajnu konkurenciju, još dosta odličnih karataša koji su se kitili europskim medaljama članovi su našeg kluba. Malo je nezgodno, ali ipak očekujem da će sve biti kako treba i da ćemo doći do postavljenih ciljeva.

- Ivane, samo ti i otac znate što ste prošli dok ste došli do ovog sjajnog rezultata. Zanima nas je li se kod ljudi poslije svega što si napravio promijenila percepcija karatea kao sporta kod nas? Poznato je da borilački sportovi na našim prostorima nisu baš atraktivni, pogotovo s marketinške strane. Je li sada barem lakše naći sponzora?

- Na neki način jeste, ali ne znam kolikog će to biti vijeka, jer ovo je sve još uvijek relativno svježe, prošlo je oko mjesec dana od prvenstva u Novom Sadu. Otići ću malo unatrag i spomenuti da je prije dvije godine karate primljen u obitelj olimpijskih sportova i već su tu došle neke pozitivne promjene u pogledu na karate. Karate je, kao i naš klub SKK Neretva dugo vremena u državu donosio uspjehe koji su dugo, slobodno mogu reći omalovažavani, jer iz nekog razloga karate nije bio u toj obitelji olimpijskih sportova. Trenutno, kroz ovaj rezultat ljudi su ovo napokon shvatili kao nešto veliko, a doista jeste veliko. Biti europski prvak u bilo čemu je velika stvar. Što se tiče tog dijela o sponzorima, iako to nije dio s kojim se ja bavim, vjerujem da će i sada to biti dosta lakše, jer se ima velikirezultat kao pokriće. Moram dodati da je iz našeg kluba i prije mene bilo dosta takmičara koji su ostvarivali sjajne rezultate te će vjerojatno i to imati svoju težinu.

- Reci nam, kakav je osjećaj imati oca za trenera? Možeš li ga tijekom treninga gledati isključivo kao trenera?

- Puno bolje nego bi netko mogao očekivati. Obično u takvim situacijama često dolazi do konflikata, no mi smo stvorili neki sustav gdje obojica imamo veliko strpljenje jedan za drugog. Brzo se sporazumijevamo, njemu je lakše objansiti meni nego drugima iz razloga što mi i u slobodno vrijeme mnogo pričamo o karateu, o treninzima, jednostavno živimo taj sport. Radimo dosta analiza. Nije to nama samo ono vrijeme treninga. To je nama način života. Kako netko priča pasionirano o nogometu, košarci, mi na taj način pričamo o karateu. Generalno volimo sve sportove, ali karate je ljubav. Mislim da ovaj naš odnos ima puno više prednosti nego nedostataka. Njemu je možda nekad kao roditelju teško kada na treningu dođe faza kada se mora ići preko granice boli, nije mu tada lako da me gleda, ali to je već postala navika i rutina i ponavljam, puno više pozitivnog nego negativnog je u ovom odnosu.

- Šta kaže otac, kako to sve djeluje iz Vašeg ugla?

- Kroz treniranje sina i ja sam naučio dosta stvari. Naučio sam shvatiti natjecatelja. Naučio sam i to da Ivan uvijek daje 100% svojih mogućnosti, a kada to nije tako, znači da postoji neki problem. Nekada je treneru teško shvatiti da natjecatelj ima neki problem, jer ono, kao moje je da vodim trening a njegovo da odradi sve zadano. Dosta komuniciramo, dosta toga analiziramo. Skoro sve odluke, a posebno taktiku za borbe donosimo zajednički. Bilo bi pogrešno da ja uđem s nekom svojom teorijom, a da pritom Ivan ima drukčije mišljenje. Sa njim sam naučio kako se ponašati jer on je taj lik koji nikada ništa neće prešutjeti. On će reći što misli. Ako je u krivu, moram dosta toga da argumentiram da bih ga uvjerio u to. I obrnuto. Znači dosta razgovaramo, te na kraju kada nađemo nešto zajedničko to i sprovodimo u djelo. Dosad se to uglavnom pokazalo kao dobro. Mislim da nam je ovaj odnos prednost. Poslije svakog treninga sjednemo, pogledamo neki meč, komentiramo, analiziramo. Moram dodati da su i veliki, ogromni stresovi tijekom njegovih mečeva, svaki minut mi je težak i užasno dug.

- Ja bih se ogradio od ovih stresova - kroz smijeh dodaje Ivan - to je samo slučaj kod njega, ja nemam problema s tim.

- Da, stresovi su kod mene, iako i to popušta - nastavlja Klepić stariji - napravljen je rezultat i sve je lakše. Imao sam napravljen plan kako doći do ovoga, kako ga dovesti do ove razine i sad ne smijem ni pomisliti što bi bilo da smo omanuli u svemu. Ostavio bih ga bez kadetskog, juniorskog rezultata. Da nisam pogodio s ovim, valjalo bi podnijeti račune ljudima koji su nas svo ovo vrijeme podupirali, prvenstveno mislim na suprugu, obitelj i prijatelje. Ovako, pogodilo se i sad idemo dalje bez opterećenja, ali imamo velike planove za budućnost.

- Ivane, koje te veće, značajnije natjecanje čeka u budućnosti? Otac je maloprije spomenuo neke turnire po svijetu, gdje nastavljaš svoj put kao aktualni europski prvak?

- Pa već u srijedu letimo za Istanbul na posljednji turnir svjetske karate Premier lige za ovu polusezonu. To su turniri koji se boduju za našu listu, koja funkcionira jako slično kao ATP lista kod tenisera. Za svaku težinsku kategoriju postoji rang lista, a ja sam u svojoj kategoriji trenutno 11-ti na svijetu - govori Ivan - tako da je nama prioritet i obveza da ispoštujemo sve te turnire Svjetske lige da bi zadržao dobar ranking koja će na kraju biti svojevrsna ulaznica na bodovnu listu koja će voditi na Olimpijske igre. One su kao i svakog sportaša i moj veliki san. Dugo smo sanjali da se karate nađe na listi olimpijskih sportova. Bit će jako teško domoći se Igara, teška i poluteška kategorija stavljene su u jednu te će samo 10 natjecatelja iz te dvije kategorije nastupiti na OI, po pet iz svake. Dokazao sam i prije da se svojom kvalitetom mogu nositi sa svima a sada dokazao da ih mogu i pobijediti. Vidim da sam na dobrom putu, ako me Bog sačuva od ozljeda, vjerujem da je plasman na OI jako realan. Moj veliki san je donijeti prvo olimpijsko odličje u BiH poštop kao država nemamo još nijednu medalju, a ja sanjam da budem prvi koji ću je donijeti.

- Kratkoročni cilj do OI nam je i Svjetsko prvenstvo - dodaje Miroslav - imamo velikih izgleda i tu uzeti medalju, pa čak i pobijediti a nakon tog sve podređujemo Olimpijskim igrama. Ivan ima nešto posebno u sebi. Ide bez kalkulacija i pun je samopouzdanja. Kada je potpuno spreman vjeruje da može dobiti svakoga i vjerujte mi, naš konačni cilj je ni manje ni više nego zlatna olimpijska medalja! Prošao sam puno u karateu i znam što pričam, a da ne vjerujem u ovo što vam govorim, isti tren bih se zauvijek povukao iz karatea. Kao trener imam dosta velikih rezultata i znam dobro o čemu pričam kada govorim ovo što će možda nekome zvučati nerealno, no olimpijsko zlato je naš cilj jer realno ne vidim razlog zašto ne bismo uspjeli u ovome. Dobili mi potporu ili ne, mi ćemo se snaći i izgurati ovaj ciklus do kraja.

- Na ove velike najave nemamo komentar, ostaje nam samo da vam poželimo sve najbolje u tom naumu i ispišete povijest BiH sporta i karatea. Za kraj nam samo recite, kakva je budućnost karatea, postoji li zanimanje kod mlađe populacije?

- Interesa ima, pogotovo među djecom. Mi smo ipak više orijentirani na rezultat i na selekciju. Koga procijenimo talentom, izvlačimo ga odmah iz mase i uključujemo u jače treninge. Kroz te škole klubovi se mogu financirati od članarina, no kažem vam, mene konkretno zanima samo rezultat. Sve talentirane odmah vučem sebi u svoj proces - ponosno će Miroslav.

- Htio bih samo spomenuti, kada pričamo o OI - nadovezuje se Ivan - Kada pričamo o tome i članica našeg kluba koja je također s EP donijela medalju, veliki je potencijal da ostvari tu Olimpijsku normu i nastupi u Tokiju. Od nje se također, već u drugom dijelu sezone očekuju velike stvari.

SKK Neretva prolazi kroz svoje najblistavije trenutke. Postoji realna šansa da dva člana kluba nastupe na Olimpijskim igrama. Druženje s Klepićima bilo je sjajno iskustvo a ovaj par, trener i natjecatelj, otac i sin - imaju veliko pokriće u svemu onom što govore i što najavljuju. Onom što se možda nekome čini kao nemoguće mišljenje bi se promijenilo kada bi vidio način na koji njih dvojica pričaju o svemu tome. Klepići su postavili jasan cilj, a on je ni mnanje ni više nego olimpijsko odličje. Zlatno!!!