Igra je izgubila smisao, novac ukrao čari fudbala

Prepričavali su se Higuitine odbrane petom, Ronaldove čudne frizure sa SP u Koreji i Japanu, Gazzine suze na SP-U u Italiji...

Fudbal je za gledaoce i sportske novinare predstavljao igru riječi u opisivanju pasova, golova, promašaja ali i karaktera igrača, velikih rivalstava i prijateljstava izvan terena, izjava “za sva vremena” poput one Garyja Linekera kako je fudbal igra koju igraju 22 igrača i u kojoj uvjek trijumfuje Njemačka ili nezaboravnih momenata poput sada već legendarnog blijedog ali dostojanstvenog lica Ivice Osima nakon nevjerovatne utakmice sa Videotonom.

Onda je polako, u početku “bojažljivo” u fus noti, ali vremenom se sigurno šireći u tekstove o igračima ifudbalu pojavio novac. Glavni podaci o pojedinim igračima postale su njihove zarade pa zarade njihovihklubova pa procenti njihovih menadžera. Da je neko svojevremeno “iz prve” znao visinu Maradoninog transfera u Napoli smatralo bi ga se pravim znalcem fudbalskih činjenica ali danas će vam klinci (a i oni malo stariji) odmah izdeklamovati prvih 20 transfera ovog ljeta, njihovu visinu i platu igrača. Novinski tekstovi ali i razgovori među ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu svode se, sve više, na brojeve.

Igrači su od uzora i idola postali roba za cijenom na izlogu. Gledaoci su počeli razmišljati ne više toliko o sjajnim “potezima” svojih ljubimaca već o tome da oni zarađuju novac kakav oni ne mogu ni zamisliti. Igrači su, sa druge strane, polako ali na žalost sigurno, postali od bliskih i dragih lica, nedodirljive ikone, a broj nula na njihovim bankovnim računima podizao je i visinu sujete u odnosu spram navijača, reprezentativnih selekcija i bilo kakve vrste kritike. Sliku o sebi ne grade više kroz spontane kontekste igre i dešavanja van nje već kroz osmišljene PR projekte, reklame i promotivne spotove.

Između navijača, zaljubljenika u igru i samih igrača, koji tu igru nose, počeo se stvarati dubok jaz ne samo kada je igra u pitanju već i u pogledu na život i socijalnom statusu. Jedinstvo koje su navijači i igrači u klubovima nekada imali, jednostavno nestaje. Radnički background koji je činio osnovu navijačke identifikacije i igračke opredjeljenosti za skoro sve evropske klubove, danas je priča na nivou teško provjerljivog mita koja se može osjetiti još samo u raspravama nešto starijh navijača ili posjeti klupskom muzeju.

Sve se svelo na brojeve transfera i koeficijenata. Igra polako gubi svoje boje, atmosferu i specifičnost trenutka, kojoj se tako uporno nadamo pred svaku novu utakmicu, a sve više nalikuje beskrajnom, hladnom nizu nula i jedinica na ekranu poput scene iz sf klasika Matrix.

Novac je naravno dio života i lijepo je da igrači mogu pristojno živjeti od svoga rada ali napumpavanje priče o novcu i svođenje vlastitog imagea na broj novčanica koje je neko spreman platiti nije nešto što bi trebalo biti najvažnije. Naročito ne u sportu koji, barem bi tako trebalo biti, promoviše jednakost, prijateljstvo, poštovanje i zadovoljstvo učestvovanja u igri pa bilo da ste navijač ili igrač.